XXXII. međunarodni teološki simpozij – Hermeneutika kontinuiteta i diskontinuiteta u teologiji i drugim znanostima
Pokajanje i obnova
Odgovor egzegeze na Isusovo evanđelje
Thomas Söding
Jesu li pokajanje i obnova nužni? Ako jesu, zašto? I jesu li uopće mogući? Ako jesu, zašto i kako? Ta su pitanja bitna ne samo za Crkvu nego i za područja znanosti i politike.
Put prema odgovoru najprije nas vraća Isusu iz Nazareta i njegovoj Radosnoj vijesti; zatim vodi prema kritičkom samopromišljanju biblijske egzegeze i njezinu suočavanju s Isusovim pozivom; naposljetku dolazimo do pitanja kakve poticaje to preispitivanje unutar egzegetske teologije može ponuditi epistemološkim pa i političkim raspravama našega vremena.
1. Isusov navještaj
Prema Markovu evanđelju, Isus je svoje javno djelovanje započeo sažetim navještajem evanđelja – Božje riječi: „Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte evanđelju!” (Mk 1,15). Ta Radosna vijest poziva ljude u Izraelu, pa i u cijelome svijetu, da zažale zbog svojih postupaka, priznaju svoje grijehe, nastoje popraviti učinjeno i pouzdaju se u Boga – svojega Stvoritelja, Učitelja, Suca i Otkupitelja. Evanđelje pokajanja otvara obzor pomirenja i obnove. Posljedično, kajanje vodi vjeri i ostaje njezinim bitnim vidom. Vjera je istodobno fides qua i fides quae. Vjerovati u evanđelje znači pouzdati se u Boga, ustrajno priznavati njegovu sveopću spasenjsku volju, ispovijedati njegovo otajstvo u Sinu Božjemu – Isusu iz Nazareta – te se postojano obvezati na nasljedovanje njega u jedinstvu ljubavi.
Isus je preuzeo središnju temu Ivana Krstitelja, koji je pozivao na kajanje: „Tako se pojavi Ivan: krstio je u pustinji i propovijedao krst obraćenja na otpuštenje grijeha” (Mk 1,4). Obraćenje – metanoia – označava temeljnu promjenu čitava čovjekova života: odvraćanje od zaokupljenosti samim sobom i okretanje Bogu; od usredotočenosti na prošlost prema iščekivanju budućnosti; od oslanjanja na vlastite napore prema povjerenju u božansku milost. Grčki pojam metanoia obuhvaća nous – um, način mišljenja i razum. Prefiks meta- upućuje na mogućnost novoga načina mišljenja, nove perspektive i novoga oblika razuma – uz Božju pomoć. U Novome zavjetu metanoia povezuje hebrejske pojmove tešuvah – odvraćanje od lažnoga i povratak Bogu – i nacham – skrušenost i pokajanje.
Ivan se obraća svoj djeci Izraelovoj. Nitko nije bez krivnje. Ipak, Bog nikoga ne ostavlja samoga u grijehu; ovdje i sada postoji mogućnost novoga početka. Da bi se to dogodilo, ljudi moraju napustiti zemlju u kojoj žive i vratiti se na Jordan. Osvajanje zemlje simbolički se poništava kao proročki znak. Biblija pripovijeda kako je Jošua na kraju izlaska na čudesan način poveo narod kroz vode rijeke Jordana – slično prelasku preko Crvenoga mora (izvorno hebr. i u originalnom tekstu na eng. more Trske. op. prev.) Ivan, međutim, krsti vodom kako bi oni koji mu dolaze mogli oprati prljavštinu grijeha – ili, ovisno o specifičnom obredu, biti uronjeni u vode smrti – da bi se očistili i nanovo živjeli. Vrijeme i mjesto toga krštenja određuje „jači” (Mk 1,8): Mesija koji dolazi.
Isus je primio to krštenje (Mk 1,9), ne zato što bi i sam imao grijehe koje treba priznati, nego zato što se od samoga početka, kao sastavni dio svojega poslanja, poistovjetio s grešnicima. Njegova je nakana bila osloboditi ih njihove krivnje – solidarnošću i zastupničkim djelovanjem – te ih pomiriti s Bogom. Za Ivana Krstitelja pokajanje znači priznati Božju pravednost u njegovoj svetoj srdžbi; za Isusa ono znači priznati Božju pravednost u njegovoj milosrdnoj ljubavi. Zato Isus ne čeka da ljudi dođu k njemu, nego sam polazi prema njima – dolazi do njih ondje gdje žive i rade, gdje se rađaju i umiru, gdje trpe zbog bolesti i čeznu za ozdravljenjem. Licem u lice, Isus im je naviještao da im se Bog beskrajno približio.
Vjera – „vjerovati evanđelju” – daje tom obraćenju pozitivan oblik. Ona neposredno vodi u status učenika, što je dinamično prikazano već u sljedećem odlomku, pozivom dva para braće (Mk 1,16-20). Slijediti Isusa znači hoditi za njim, ne skidati pogled s njega, živjeti s njim i učiti od njega. Učeništvo uključuje i uzimanje križa (Mk 8,34).
Za Ivana Krstitelja i Isusa pokajanje je nužno zato što u Izraelu i u cijelome svijetu postoje krivnja i patnja – i osobni neuspjesi i strukturalne nepravde. Pokajanje je moguće ne zato što krivnja i patnja nekako nisu bile toliko ozbiljne ili zato što se moralna ravnoteža – zbrajanjem dobrih i loših djela – naposljetku ne pokazuje tako lošom, nego zato što Bog stvara mogućnosti pomirenja koje nadilaze ograničenu ljudsku proračunatost. Obnova života zahtijeva pokajanje; ona je Božje obećanje koje se već počelo ispunjavati, Božji dar koji je čovječanstvo već primilo i zadaća koja preobražava i obogaćuje čitav život. Obnova nije eshatološko ispunjenje moralnoga, društvenoga ili duhovnoga savršenstva, nego predokus slobode, dah Duha i blagoslov ljubavi – prema Bogu i bližnjemu.
Pokajanje je osobno obraćenje koje uključuje otvoreno suočavanje s grijesima iz prošlosti, uz svijest o mogućnosti novoga početka – onkraj te krivnje i snagom opraštanja. Pozivati na pokajanje znači priznati ljudima slobodu i odgovornost, čak i kada su suočeni s krivicom i teškoćama. To potvrđuje njihovu sposobnost da se suočavaju s problematičnom prošlošću, osjete žaljenje zbog vlastitoga ponašanja, pokažu suosjećanje prema onima koje su povrijedili i očituju volju za nadoknaditi učinjenu štetu. Oni koji se kaju imaju utemeljenu nadu u novi početak – jer ih Bog stvara kao nove osobe.
Pokajanje na koje poziva Ivan Krstitelj i koje Isus povezuje s vjerom u evanđelje ne odnosi se samo na pojedince nego i na zajedništvo Božjega naroda. Izrael jest i ostaje Božji narod. Ipak, način na koji se obavlja bogoslužje u Hramu, način na koji svećenici izvršavaju političku vlast pod rimskim pokroviteljstvom te način na koji oni na vlasti primjenjuju Zakon – sve to pogoršava položaj siromašnih i protivi se pravomu pozivu Izraela. Budući da taj poziv na pokajanje i vjeru u evanđelju istodobno ima i osobnu i društvenu, odnosno crkvenu dimenziju, ostaje mjerodavan i danas. Potreba za obraćenjem i obnovom, kao i mogućnost njihova ostvarenja, i dalje postoje – u vlastitome srcu, ali i u svijetu u kojem ljudi žive.
2. Duh egzegeze
Egzegeza je teološka disciplina kojoj je zadaća razlučiti Božju riječ u ljudskim riječima Svetoga pisma. „Proučavanje svetih stranica jest, takoreći, duša svete teologije” (Dei Verbum, 24), jer se Bog čovječanstvu objavljuje na ljudski način, a pisani oblik čuva spomen na njegova djela u povijesti Izraela, Isusovu poslanju i počecima prve Crkve.
Zbog toga teološkoga razloga egzegeza se mora baviti i književnim oblicima i vrstama i povijesnim okolnostima njihova nastanka i recepcije. Ipak, hermeneutika se ne smije zaokupiti samo rekonstrukcijom prošlosti; naprotiv – poslužit ćemo se Lukinim izričajima – ona mora otvoriti „danas” evanđelja (Lk 4,21), barem ako se provodi secundum scripturas. To je istinska teološka zadaća egzegeze.
U antici je bilo uobičajeno duhovno tumačenje tekstova, koje je imalo analogije s filozofskim tumačenjem Homera. Takav se pristup primjenjivao i u židovstvu i u kršćanstvu. Ono polazi od pisanoga teksta koji ima vlastiti doslovni smisao; presudna je, međutim, zadaća razabrati „duh” unutar „slova”. Alegorijsko tumačenje trebalo je razlučiti dublje (ili više) značenje teksta, bilo da je riječ o njegovu soteriološkom, etičkom, duhovnom ili eshatološkom značenju. Svrha je alegorijskoga tumačenja utvrditi suvremenu relevantnost teksta – na osobnoj, društvenoj ili crkvenoj razini.
U židovskoj egzegezi taj postupak potvrđuje temeljne odrednice izraelskoga identiteta: ispovijedanje Boga, vjernost Zakonu (koji se tumači izvan usko shvaćenoga literalizma) i nadu u otkupljenje. U kršćanstvu se nastoji tumačiti Stari zavjet u suglasju s crkvenom dogmom i Isusovom etikom – uključujući njegovu kritiku polaganja spasenjske nade u Zakon, temu koju je Pavao razradio u svojem nauku o opravdanju. Velika snaga alegorijske egzegeze leži u njezinoj sposobnosti da konkretno izrazi „danas” Božje riječi. No, postoje dva problema: premda se doslovni smisao smatra temeljnim, uglavnom ostaje nejasno kako točno on služi kao kriterij duhovnoga smisla; a premda je za platonizam Filona Aleksandrijskoga i Origena važno da Biblija prenosi povijest, a ne samo ideju, alegorijskoj egzegezi nedostaje dijalektička napetost između Pisma i predaje – napetost koja će postati jedno od obilježja teologije na kršćanskome Zapadu.
Srednjovjekovna je egzegeza u bitnome nastavila antičku teološku tradiciju višestrukih smislova Pisma. Humanizam je obnovio poznavanje biblijskih jezika. Reformacija je naglasila ulogu pisane Riječi kao mjerila prema kojemu treba prosuđivati učiteljsku vlast pape i biskupa, dok su katolički reformatori nastojali pronaći posredničku ulogu.
Povijesno-kritička egzegeza, koja se pojavila krajem 17. stoljeća – najprije u katoličkim krugovima, a poslije osobito u protestantskima – nastojala je dovesti u pitanje dominantni crkveni način tumačenja Biblije te razviti književno, povijesno i teološko razumijevanje Biblije u nekoj suglasnosti s prosvjetiteljstvom i historicizmom. Prednost je te metode u njezinoj sposobnosti da metodološki razluči Pismo i Predaju te tako postavi temelj za kritiku predajâ temeljenih na Pismu. Ta metoda je nužna jer omogućuje istraživanje povijesnoga konteksta objave sredstvima kojima danas raspolažemo, čime potiče i književnu analizu i teološko tumačenje Biblije.
Međutim, povijesno-kritička egzegeza nije dostatna s teološkoga gledišta. Tekst bi tretirala samo kao tekst – a ne kao osobno i crkveno svjedočanstvo vjere – kada se ne bi otvorila pitanju kako se Bog izražava u Svetome pismu: ne samo kao ideja ili postulat, nego kao Osoba – kao „Ti”, kao Otac. Klasična povijesno-kritička egzegeza ne nastoji tekst zatvoriti u prošlost; naprotiv, želi suvremenomu čitatelju otvoriti oči za ono što se doista dogodilo te se tim odmakom poslužiti kako bi otkrila novu perspektivu izvornoga značenja – perspektivu koja nadilazi naslijeđena uvjerenja. Ipak, ona mjerila uvjerljivosti modernoga doba primjenjuje kao kriterij autentičnosti i valjanosti biblijskih tvrdnji, a pritom ne uspijeva prepoznati vlastitu relativnost. Rezultat je svođenje bogatoga teološkog spleta odnosa na moralne izvjesnosti i religijske pojmove koji su spojivi s duhom vremena, ali pritom zasjenjuju proročku karizmu.
U alegorijskoj egzegezi, prema grčkom pojmu paideia, pokajanje i obnova života shvaćaju se kao uspon od tjelesnoga prema duhovnome. Oblik i sadržaj hermeneutike tako su usklađeni. No ostaje nejasno kako duboke promjene životnih uvjeta – od biblijskih vremena sve do bilo kojega sadašnjeg trenutka – utječu na tumačenje teksta. Alegorija je povezana s platonizmom; međutim, suvremeni intelektualni krajolik mnogo je složeniji – možda fragmentiraniji, ali i bogatiji.
Povijesno-kritička egzegeza ima dobre mehanizme za prepoznavanje izvornoga rječnika, praćenje usporednih paralela u religijskim predajama i razabiranje povijesnoga smisla biblijskih tekstova, različitoga od crkvenoga i društvenoga interesa za njihovu aktualizaciju. Međutim, ako se ograniči na čistu povijesnu kritiku, dinamički procesi poput pokajanja i obnove postaju tek predmetima promatranja – a sama disciplina kao da ostaje nedirnuta. Znanstveni rad doista ne zahtijeva status confessionis, nego neovisnost i metodološku minucioznost. Ipak, zadaća prevođenja i dalje je tu: proizlazi iz egzegeze i ponovno se u nju vraća.
Unutarnja obnova egzegeze – koja pretpostavlja proces obraćenja – sastoji se u integriranju poticaja koje prima od tekstova u vlastiti rad. To podrazumijeva suočavanje s vlastitim pogreškama iz prošlosti: antijudaizmom, produbljivanjem konfesionalnih podjela i sklonošću prilagođavanju duhu vremena. No zahtijeva i hrabrost da se vjeruje kako istina oslobađa (Iv 8,32) te da je primjerena egzegeza moguća u svakome razdoblju. Daljnja logična posljedica jest jačanje duhovne i društvene dimenzije – unutar Crkve kao i daleko izvan njenih granica.
Da bi egzegeza imala učinak izvan vlastitoga područja, mora ostati intelektualno poštena i metodološki jasna. Ako to postigne, može pokazati da vjera i razum pripadaju zajedno – kao što zajedno pripadaju vjera i suosjećajna ljubav prema bližnjemu, izgradnja vlastite zajednice i predanost služenju u svijetu. U vremenu u kojemu se podupire sumnja da je religija otrov za društveni mir, od najveće je važnosti da se znanstvenim radom koji znanstvena zajednica priznaje pridonosi dubljem razumijevanju evanđelja, a istodobno promiču društvena kohezija i otvoreno, solidarno društvo.
3. Poslanje Crkve
Božje evanđelje čini pokajanje i obnovu života mističnom i društvenom stvarnošću Crkve. Crkvi je potrebna teologija kako bi stekla svijest o sebi, osmislila alternative i bila spremna na obnovu. Crkvi je potrebna ne samo teologija, već i molitva, liturgija, sakramenti i diakonia - služenje; potrebna joj je praksa pomirenja koju povjerava Bogu. Teologiji je, sa svoje strane, potrebna Crkva kao dom vjere – mjesto u kojemu nalazi svoj dom, kao i duhovne i etičke izvore te razumijevanje razloga vjere i vjere razuma.
Na taj je način mistična i društvena stvarnost crkvenoga pokajanja i obnove dar svijetu. Kako bi ostala vjerna svojemu poslanju, Crkva najprije mora biti prisutna u javnosti, javnom životu. Ona mora osloboditi politiku i društvo tereta da sami uprizoruju vlastite obrede pokajanja i oproštenja – zadaće koja sustavno nadilazi mogućnosti i političkoga područja i znanstvene zajednice. Rezultat su javno samooptuživanje i uspostavljanje sudova; premda oni mogu zadovoljiti želju za osvetom ili poslužiti kao strategije preživljavanja, ne promiču pravdu, mir ni slobodu. Kako bi ispunila tu ulogu rasterećivanja svijeta, sama Crkva treba kulturu javnoga pokajanja i obnove, kao i izoštrenu svijest o problemima koji se pojavljuju u društvu – ne najmanje u političkoj areni – te o mogućim rješenjima.
Političke i akademske čine isprike (pokore izv.) trebalo bi, koliko je god moguće, izbjegavati. Važno je stoga povijesno istraživanje koje se bavi prošlošću neovisno o političkim utjecajima. Značajna mogu biti i povjerenstva za istinu, koja mogu pridonijeti društvenomu miru. Svako društvo treba kulturu sjećanja koja, koliko je god moguće, pomaže u zacjeljivanju rana. Ipak, ako takvi napori žele ostati autentični, ne smiju skrenuti u područje religije. Kada je riječ o suočavanju s nepravdama iz prošlosti i priznavanju pogrešaka radi oblikovanja budućnosti, politička bi se sfera trebala strogo usredotočiti na politiku – to jest na javnu odgovornost za vršenje vlasti u službi pravde – dok bi se akademska i znanstvena sfera trebale usredotočiti na potragu za istinom u svojemu bavljenju predmetima proučavanja i idejama. Potrebna je pozitivna sekularnost – ona koja daje etičku kvalifikaciju relacijskoj autonomiji, a istodobno priznaje da egzistencijalna, duhovna i religijska dimenzija pokajanja i obnove zahtijevaju vlastiti prostor: prostor Crkve. Ta osnova pruža univerzalnu etiku koja i drugim religijama omogućuje da učine vidljivima vlastite oblike pokajanja i obnove – kao što i one zauzvrat moraju priznati vjersku slobodu kao temeljnu sastavnicu ljudskih prava.
Osobni procesi obraćenja i obnove slobodni su. Ne mogu ih propisivati politika ili znanost – a ni Crkva. Ipak, Crkva kao ustanova vjere ima sposobnost, a stoga i dužnost, osmisliti oblike koji toj slobodi daju konkretan izraz te upućivati pozive koje je moguće prihvatiti. Presudno je, međutim, da se, kako je izloženo u Govoru na gori, taj proces ne zadržava samo u liturgijskoj, katehetskoj ili sferi služenja same Crkve; naprotiv, mora poprimiti konkretan oblik u svakodnevnome životu: kroz pokajanje i ispovijed, kao i kroz čin popravljanja učinjene štete – očitovan u neposrednome susretu licem u lice.
Revizije i obnova u društvu, osobito u politici, nužne su zbog nepravdi svojstvenih svakomu sustavu. Ipak, znatne razlike u načinu upravljanja društvima pokazuju da nepravda nije sudbina, nego rezultat djelovanja sila koje su u velikoj mjeri vođene ljudima – i stoga su njihova odgovornost. Ključno je poticati političku kulturu rasprave koja, nadilazeći ekstremizam i polarizaciju, razvija nijansirana rješenja složenih problema i okuplja većinu koja će ih poduprijeti.
Najveća bi pogrješka bila pokušati stvoriti savršen svijet. Unutarnja ograničenja vlasti – koja se u demokraciji osiguravaju izborima – zahtijevaju usmjeravanje sredstava na ono što je doista ostvarivo i traženje kompromisa koji, mada podložni reviziji, pružaju temelj pozitivnomu razvoju. Crkva se mora uključiti u taj proces – promatranjem i argumentiranom raspravom, solidarnošću sa siromasima te poticanjem svojih članova da pomažu oblikovati svijet u kojemu žive.
Revizije u znanostima – uključujući teologiju – nužne su jer su ljudsko znanje, kao i naša pitanja i istraživanja, ograničeni, dok je Božja stvarnost bezgranična. Ipak, postojanje pogrešaka, slabosti ili slijepih točaka u znanstvenim, pa tako i teološkim nastojanjima, ne obezvrjeđuje rad koji je metodološki minuciozan, hermeneutički usredotočen na specifične probleme i intelektualno pošten. Naprotiv, takvi nedostatci pozivaju na kulturu koja prihvaća mogućnost revizije: potrebno je biti spreman prepoznati predrasude, priznati praznine u znanju i pogrješke, a istodobno ostati otvoren novim spoznajama – koje ni same ne polažu pravo na vječnu valjanost, nego uvijek ostaju podložne mogućnosti boljega razumijevanja. Revizije u znanosti i teologiji moguće su zato što se istraživačko putovanje svijetom – uključujući svijet vjere – nastavlja dokle god traje vrijeme. Božansko se veličanstvo skriva u malenosti stvari, usklađujući se s dobrom voljom ljudskih bića, svojih stvorenja.
Isus nije bio ni znanstvenik ni političar. Za vjernike je on Mesija koji naviješta da je Bog istina – istina koju Bog ne želi zadržati za sebe, nego je želi podijeliti s čovječanstvom radi njegova spasenja. On približava svoje kraljevstvo ne da bi uspostavio teokratsku državu, nego da bi okupio Božji narod iz svih naroda. Time Isus postavlja religijski temelj znanosti – potrage za istinom – i politike – nastojanja oko pravde. Za one koji nisu kršćani Isus ostaje vjerodostojan prorok koji povezuje ljubav prema Bogu s ljubavlju prema bližnjemu te tako, u najmanju ruku, služi kao uzor promicanja istinoljubivosti i pravde. Prema tome, istinski egzegetsko-teološki pristup poseban je po svojemu polazištu, ali univerzalan po svojoj usmjerenosti. Stoga možemo zaključiti riječima svetoga Pavla: „I mir Božji koji je iznad svakoga razuma čuvat će srca vaša i vaše misli u Kristu Isusu” (Fil 4,7).
Sažetak
U evanđelju Isus poziva na pokajanje i vjeru preobražavajući tako poruku Ivana Krstitelja. Dok je Ivan naviještao pravedni Božji gnjev, Isus je došao navijestiti i ostvariti božansku ljubav – ljubav koja preobražava nepravdu u pravdu, a mržnju u milosrđe. Ta preobrazba započinje u ljudskome srcu i širi se prema zajednici onih koji uče od njega, a koja je pozvana djelovati kao „sol zemlje” i „svjetlost svijeta”. U Isusovu shvaćanju pokajanje je istodobno priznanje vlastitoga grijeha i nada u oproštenje; stoga obnova ostaje istinskom biti pokajanja. Ta obnova služi kao predokus eshatološke budućnosti i svjedočanstvo sadašnje stvarnosti Božje spasenjske volje i milosti u svijetu.
Zadaća egzegeze sastoji se u rekonstrukciji povijesnoga okvira, religijskih konteksta i književnih oblika Isusova navještaja kako su nam preneseni u evanđeljima. Taj je rad nužan za razumijevanje Isusova poslanja u njegovu vremenu – njegovih obećanja, konflikata i poziva. Istodobno je, međutim, egzegeza pozvana razabrati istinu evanđelja za današnje vrijeme. Hermeneutička je opasnost očita: brzopleti prečaci mogu pretvoriti evanđeoske tekstove u zaslon na koji projiciramo vlastita uvjerenja. Ipak, „danas” uvijek tvori obzor evanđelja. Stoga je potrebno tumačenje koje povezuje to dvoje: povijesno utemeljenu egzegezu i teološki promišljenu analizu suvremenih zbivanja. Posljedično, dosljedna egzegeza treba razvijati i duhovnu i političku dimenziju. Obnova srdaca, reforma Crkve i preustroj društava idu zajedno. Zahtijevaju zauzetu Crkvu – a Crkvi je zauzvrat potrebna zauzeta teologija koja dopušta biti izazvana Isusovim pozivom na obraćenje i vjeru u evanđelje.
Literatura
Papinska biblijska komisija, Tumačenje Biblije u Crkvi, Città del Vaticano 1993.
Lambert, David A., How Repentance Became Biblical: Judaism, Christianity and the Interpretation of Scripture, New York / Oxford 2016.
Thomas Söding, Gottesreich und Menschenmacht. Politische Ethik des Neuen Testaments, Freiburg im Breisgau 2024.