Na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Splitu upriličen je 27. i 28. listopada 28. međunarodni teološki simpozij o temi “Tiranija i sloboda. Teologija u kriznim vremenima”. U ime organizatora riječ pozdrava nazočnima uputio je prof. dr. Josip Dukić, predsjednik Povjerenstva za organiziranje znanstveno-teoloških simpozija. Pojasnivši pojam tiranije (tyrannis i tyranos) koji potječe od 4. st. prije Krista a znači surovu i nezakonitu vladavinu, prof. Dukić je naglasio da je teologija pozvana reagirati ne samo na stanja neslobode, nego i na znakove njezina gubitka. „Ruskom agresijom na Ukrajinu kršćanska se teologija našla pred velikim izazovom. On se tiče shvaćanja ropstva i slobode, tiranije i demokracije, rata i mira, vjere i nevjere, zloporabe vjere u ratne svrhe, Crkve, njezine uloge i uloge njezinih predstavnika, ekumenizma, hrabrosti za istinu i jezičnih manipulacija. Simpozij namjerava osvijetliti ulogu teologije, njezinu hrabrost i rizike u kriznim vremenima i društvima ispunjenim strahom od tiranije te raspraviti o znakovima i jeziku koji ukazuju na početke procesa gubitka slobode i demokracije i nastanka tiranije“, kazao je prof. Dukić zahvalivši svima koji su sudjelovali u organizaciji simpozija, onima koji su ga novčano pomogli: Splitsko-makarskoj nadbiskupiji i Franjevačkog provinciji Presvetog Otkupitelja u Splitu, kao i onima koji će sudjelovati u simpoziju: predavačima i moderatorima.
Potom se riječima pozdrava uime Rektora Sveučilišta u Splitu prof. dr. Dragana Ljutića obratio prof. dr. Nikša Jajac, prorektor za infrastrukturu. Naglasio je da je respektabilna sama činjenica da se ovaj simpozij održava već 28 godina. Pohvalio je aktualnost i važnost teme naglasivši da mu se u programskoj knjižici za simpozij osobito svidjelo poimanje slobode kao procesa i naglasak da se degradacijom demokracije lako dođe do gubitka slobode, odnosno do tiranije.
U svom obraćanju prof. dr. Šimun Bilokapić, novi v. d. dekana KBF-a u Splitu, istaknuo je kako je pojam slobode moguće upariti s brojnim drugim pojmovima, poput odgovornosti, istine, savjesti, ropstvo, diktature, cenzure, tiranije i sl. Dok nas pojam slobode oduševljava i privlači, pojam tiranije nas uvijek užasava i sablažnjava. Uparivanje slobode i tiranije prof. Bilokapić je nazvao „znakom vremena“ za teologiju, „poruka nama svima i našem dosadašnjem shvaćanju i življenju slobode, poruka slobodnom svijetu koji je prepun malih tiranija, osobito onih usmjerenih prema najslabijima. Jesu li možda i upravo sve te mikro-tiranije zapravo odškrinuta vrata za spektakularni ulet nekoj velikoj tiraniji? Jer, što možemo očekivati od društva i civilizacije u kojoj – ume nečijih tobožnjih prava i sloboda, pati i umire dijete, žena i starac? Svednevice su tiranizirani zloporabom, zlostavljanjem, nasiljem, odbacivanjem i marginalizacijom, pa i ubojstvima; sasvim legalno. Ako oni pate, zašto se onda čudimo patnji čitavih naroda. Je li nekada tiranija suvremenih velikih tirana samo ispušni ventil, isprika i pokriće nama za naše svagdašnje tiranije? Jer, svaka, tiranija, i velika i mala, je bolesna od nepoštivanja života i dostojanstva ljudske osobe“, kazao je v. d. dekana zaželjevši plodan rad.
Prof. dr. Marko Trogrlić, opunomoćeni ovlaštenik Velikog kancelara KBF-a u Splitu mons. dr. Dražena Kutleše za Fakultet pozdravio je nazočne uime Velikog kancelara i u svoje osobno ime. Naglasio je aktualnost teme koja je prožeta brojnim pitanjima koja se pred nas postavljaju a na koja nije lako dati odgovore. „Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Splitu kao mjesto promišljanja, poučavanja i istraživanja u teologiji koja, i to uvijek, trebaju biti u svjetlu Božje riječi, u službi objave onoga Boga koji želi slobodu svakoj osobi i svakom narodu – jer kako Pavao reče 'za slobodu nas Krist oslobodi' (Gal 5, 1) – želi ovim skupom dati svoj doprinos promišljanju o izazovu pred kojim s danas cijeli svijet nalazi – a to je posvemašnja ugroza slobode, njezin radikalni gubitak, štoviše njezina brutalnog gušenja. Papa Franjo nas zadnjih mjeseci uporno poziva da nam u ovom trenutku povijesti valja ponovno otkriti zajedničku i ne individualističku dimenziju slobode. Oni koji su od Isusa primili dar oslobođenja ne mogu misliti kako se sloboda sastoji od toga da se drže podalje od drugih. Još manje, nadodali bismo ovdje, i to uz uporabu sile i nasilja – iznad drugih, i to obespravljenih i neslobodnih“, naglasio je prof. Trogrlić zaželjevši svima u ime Velikog kancelara splitskog KBF-a „plodan rad na simpoziju i njegov uspješan tijek, u nadi da ćemo rezultate – a to znači Vaše radove i priloge - moći uskoro dobiti i skupljene i objavljene u Zborniku radova s ovog skupa, u nizu onih, a lijep ih je broj, koji su već objavljeni s onih prethodnih skupova iz prethodnih godina, a koje je izdao ovaj Fakultet.“ Potom je proglasio simpozij otvorenim. Uvodni dio programa, kojemu je nazočio i doc. dr. Ante Akrap, izaslanik vicekancelara Fakulteta, moderirala je Ana Peroš, lic. theol.
Prvo predavanje održao je prof. dr. Jure Zovko sa Filozofskog fakulteta u Zadru. U svom je izlaganju naslovljenom „Kršćanski korijeni europskog liberalizma“ između ostaloga naglasio da osobna sloboda i pravo osobe danas postoje samo u liberalnim zemljama s kršćanskom kulturom i tradicijom. Upravo zato jer čovjekova sloboda ima univerzalno značenje, a njezino kršenje se potvrđuje na konkretnim pojedinačnim slučajevima, smatra da u duhu europske političke filozofije nema opravdanja za totalitarne režime ni danas, ni u budućnosti. Demokratska etičnost trebala bi biti stožerna odrednica budućega društva. Za razliku od filozofa koji argumentiraju u duhu francuskoga prosvjetiteljstva te tvrde da je duh modernosti, koji se očituje u slobodi i jednakosti svih građana, u nužnom sukobu s kršćanskom tradicijom, predavač u duhu Hegelove političke filozofije smatra da je epoha moderne započela upravo s kršćanstvom, odnosno da je liberalizam u svojoj srži ozbiljenje temeljne ideje kršćanskoga svjetonazora po kojem su svi ljudi, neovisno o rasnoj, staleškoj i nacionalnoj pripadnosti, nakon navještaja Isusa iz Nazareta, postali jednaki i slobodni, odnosno da su prihvaćeni kao osobe. Kršćanstvo je za Hegela religija u kojoj su svi ljudi rođenjem postali slobodni i jednaki. U čuvenom § 482. Enciklopedije filozofijskih znanosti izrijekom je rečeno kako je ideja slobode i jednakosti svih građana „došla u svijet zahvaljujući kršćanstvu koje naviješta da pojedinac kao takav ima beskonačnu vrijednost... da je temeljno određenje čovjeka sadržano u njegovoj slobodi.” Božanski je duh kao apsolutno, istaknuo je predavač, „stupio u sferu svjetovne egzistencije (weltliche Existenz) i postao prezentan kao supstancija države, obitelji i sl.”
Prvi dan simpozija, koji je moderirao prof. dr. Ante Vučković, zaključen je filmskim susretom o Posljednjim Kristovim danima na filmu koji je pripremio doktorand Daniel Rafaelić s Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.
Drugi dan simpozija, u petak 28. listopada, započeo je predavanjem mr. sc. Oleha Hirnyka s Filozofsko-teološkog fakulteta Katoličkog sveučilišta u Lavovu (Ukrajina) o temi „Hagioterapija 'rašizma' ili kako iscijeliti duhovnu dušu Dostojevskog“. Ovisno o tome da li kultura tijekom evolucije iz duha naroda i njegova psihološkog bića oblikuje pozitivno ili negativno iskustvo, razvoj određenog društva može krenuti putem humanizacije ili dehumanizacije, odnosno putem demokracije ili totalitarizma. Općepoznat je utjecaj Fjodora Dostojevskog na svjetsku kulturu, književnost, filozofiju i psihologiju. Predavač je istaknuo da svatko, tko se bavi problematikom zla u svijetu, metaforički rečeno „mora proći kroz Dostojevskog”. Naime, on je bio nenadmašiv majstor prikazivanja patoloških likova čije je nastranosti snagom svoje genijalne imaginacije projicirao na „rusku dušu” i pravdao njezinu sklonost prema zlu kao „tajnovitu dubinu” i „ljubav prema patnji” ruskoga naroda-bogonosca, neshvatljivu za zapadnjački racionalni um. U tom se slučaju pita predavač jesu li Putin i njegov totalitarni režim puka slučajnost koja se niotkuda pojavila na tlu postsovjetske Rusije i koji će nestati s nestankom diktatora? Ili je, možda, rašizam (engl. Russia + fašizam, odnosno ru(fa)scism) pravoslavno obojena totalitarna neonacistička ideologija à la russe s crvenom zastavom i svastikom „Z” – logična posljedica procesa evolucije ruske kulture, počevši od 19. st.? Retoričko pitanje „kako iscijeliti duhovnu dušu Dostojevskog” predstavlja metaforu koja nas poziva na kritičku prosudbu ruske kulture pomoću metode hagioterapijske antropologije hrvatskog teologa Tomislava Ivančića.
Doc. dr. sc. Ante Akrap s KBF-a Sveučilišta u Split izlagao je o temi „Schoah između volje za moći i napuštenosti“. Schoah otvara mnoge teme koje uvijek u pitanje dovode Boga i čovjeka. Nakana je predavača da izlaganjem približi stvarnosti koju obično opisujemo pojmovima nezamislivo, neizrecivo, neshvatljivo i nikada više. Čovjek po svojoj naravi želi dominirati u svijetu, imati moć, priliku da u nekom društvenom odnosu nametne vlastitu volju bez obzira na otpor (M. Weber). Volja za moć (jedan od temeljnih pojmova Nietzscheove filozofije) označava spontanu snagu života i stvarnosti uopće, a kod čovjeka je motiv svega njegova djelovanja koje se izražava kao želja za dominacijom i povećanjem moći, za proizvoljnoj i neograničenoj vlasti (tiraniji) koja ne poštuje prirodne zakone i individualna prava. U događaju Schoah tako dolazi do dubokog rascjepa tradicionalne vizije ljudskog subjekta koji zajedno djeluje i snosi posljedice. S jedne strane ljudski subjekt okrutno kontrolira povijest a s druge strane, nastavlja dr. Akrap, ljudski subjekt potpuno trpi povijest. Tragedija Schoah uzdrmala je u korijenu filozofsko promišljanje i njegove teme prvenstveno one antropološke, etičke i teodicejske, odnos između prisutnosti zla u svijetu i postojanja i svojstva Boga i čovjeka.
„Film Thaïs (1917.) između srednjovjekovne Hrosvitine drame i romana Anatolea Francea“ naslov je izlaganja doktoranda Daniela Rafaelić s Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Legenda o Thais, obraćenoj Egipćanki, koju već rana patristika uzdiže na razinu svetosti, stoljećima se manifestira u gotovo svakoj grani umjetnosti. Od poezije, slikarstva, drama, romana, opera, baleta i filmova. Izlaganje je bilo fokusirano na filmskoj verziji iz 1917. godine, koja je u mnogočemu inovativna. Od specifičnog filmskog jezika, neobične rekonstrukcije kasno-antičke Aleksandrije, oslanjanja kako na Franceov roman tako i na srednjovjekovnu dramu opatice Hrosvite te operu, ovaj je film ostao jedinstven
primjer evokacije ranokršćanskog egipatskog horizonta, kakav filmovi na
istu temu prije a ni kasnije nisu dosegli. Reklamiran kao film čija priča „nadmašuje onu o Kleopatri”, nije se libio filmsku publiku privlačiti ni lascivnim reklamama. Unatoč golemom publicitetu, publika film nije prihvatila i film je s vremenom zaboravljen. Zahvaljujući autorovom istraživanju u British Film Institutu, priča o ovom filmu napokon može po prvi put biti ispričana.
Prof. dr. sc. Sanja Nikčević s Hrvatskoga katoličkog sveučilišta u Zagrebu održala je predavanje s naslovom „Tiranija nad slobodom kanona ili kako smo zbog vladajućeg svjetonazora protjerali lijepo/dobro/sveto iz umjetnosti“. Umjetnički kanon je službeni popis najvrjednijih djela povijesti i sadašnjosti koje dijeli cijela Europa ali i „upute” za prosuđivanje umjetničkog djela. On određuje interpretaciju starih djela i epoha, utječe na način pisanja novih djela kao i naše prosuđivanje svakog djela. No, nastavlja predavačica, kanon je još važniji – on određuje naše poimanje stvarnosti, oblikuje našu svijest! Od antike do danas umjetnički kanon glavne struje odražava vladajući svjetonazor i oko njega se vode vrlo ozbiljne bitke. Vladajući umjetnički kanon formiran je nakon II. svjetskog rata kada je u cijeloj Europi zavladao sekularistički (ateistički) svjetonazor koji je odredio i umjetnost i znanost i obrazovanje.
Predavačica upozorava da se kanonu nameću tri netočne teze jer on nije najbolje što imamo, a kriteriji ulaska djela u kanon nisu umjetnički nego direktna posljedica slijeđenja vladajućeg svjetonazora i njegove hijerarhije vrijednosti. Kanon se nameće i danas vrlo jasnim zahtjevima tema i poruka isključivo „kritike društva” ali iz ateističke perspektive gdje se uglavnom ruše kršćanske vrijednosti i bilo kakva afirmacija slike svijeta a protjeruje lijepo/dobro/sveto kao bit i katarza kao svrha umjetnosti. Prof. Nikčević ističe da je vrlo rigidna tiranija vladajućeg kanona i svjetonazora dovela umjetnost u slijepu ulicu, u prazne i dvodimenzionalne predstave, jer kritika društva umjetnost bez transcendentnog i bez ikakve afirmacije dobiva odjek publike samo sve glasnijim vrijeđanjem ili sablažnjavanjem čime gubi i publiku ali i samu svoju bit i svoju svrhu.
O nasilju jezikom govorila je prof. dr. sc. Zrinka Jelaska s Odsjeka za kroatistiku Filozofskoga fakulteta, Sveučilište u Zagrebu. Jezik može biti sredstvo nasilja u različitim okolnostima i na različite načine, primjerice kada se njime vrijeđa, ponižava, proklinje, huška. U svom izlaganju predavačica je govorila o vrstama društvenoga nasilja koje su usmjerene na jezik sam i vladanje jezikom jer njegovim govornicima oduzimaju slobodu izražavanja i ne poštuju prirodne zakone ni prirodnu slobodu ovladavanja jezikom. Vjerojatno je najpoznatije društveno nasilje povezano s jezikom nemogućnost otvorenoga i izravnoga govora sadržaja koji se želi reći, pa se ljudi moraju služiti građenjem značenja ‘između redova’ ako ne pristaju biti ušutkani. Plansko je zatiranje samosvojnosti jednoga jezika jedno od manje poznatih društvenih načina nasilja jezikom, posebno kada nije otvoreno i izravno, nego neizravno, prikriveno, posebno izvan jezikoslovnih krugova, naglašava predavačica. Kao primjere takva nasilja ističe utjecaj svođenja dvaju ili više jezika na jedan ili njihova zamjenjivanja jednim, poput izbacivanja jezika iz službene upotrebe, školstva u korist španjolskoga; ruskifikacija prostora koja je dovela do suržika u Ukrajini (mješavine ukrajinskoga s ruskim) ili trasjanke (mešanke) u Bjelorusiji; projekta uspostave srpskohrvatskoslovenačkoga jezika, koji je počeo samim nazivom jezika ili pak hrvatskosrpskoga, koji je tražio određen udio srpskih riječi u hrvatskim tekstovima itd. Noviji su načini nasilja jezikom traženje da se mijenjaju jezične strukture za koje postoji osjetljivo razdoblje usvajanja pa ih je odraslim govornicima teško automatizirati ako ih i pristanu rabiti, poput uporabe novih zamjenica, ili traženje da se jedan jezik mijenja na način koji mu nije svojstven i rastače mu strukturu, iako (možda) odgovara nekomu drugomu tipu jezika. Moderatori jutarnjega dijela programa, kojega su pratile i plodne rasprave, bili su dr. sc. Boris Vidović i dr. sc. Gina Šparada.
Popodnevni dio programa započeo je predavanjem prof. dr. sc. Viere Pirker s Odsjeka za katoličku teologiju, Goethe Sveučilište Frankfurt na Majni (Njemačka) o temi „Dobrovoljna podređenost? Razmišljanja o korištenju virtualne stvarnosti u nastavi vjeronauk“. U svom se izlaganju upitala je li razvoj komunikacije, ekonomije i zajedničkog digitalnog djelovanja putem interneta na granici metaverzuma – prilika ili kriza? Virtualna stvarnost i proširena stvarnost postaju sve popularnije u didaktičkoj i pedagoškoj primjeni, uključujući i područje vjeronauka. Ljudi su sve više motivirani da se bave novim tehnologijama. Istodobno se dobrovoljno podčinjavaju pravilima konstruiranih svjetova. U projektu ljudske računalne interakcije, istaknula je predavačica, leže moćni nadzori i ograničenja, koji dosljedno propituju ljude i stvaranje te se trebaju analizirati teološkim kategorijama, a da se ne izgube iz vida i mogućnosti upotrebe u vjeronauku.
„Proroci u kotlu tiranije oružja, gluposti i većine. Proročki modeli za teologiju u kriznim vremenima“, bio je naslov izlaganja doc. dr. sc. Miljenke Grgić s Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Splitu. Izlaganje osvjetljuje aktualnu ukrajinsku krizu iz proročke perspektive, predstavlja je kao kompleksan oblik tiranije i ocrtava proročke modele za teologiju u sličnim kriznim vremenima. Ukrajinska kriza tiranski se nametnula cijelome svijetu. Svi su njome na neki način pogođeni, svi su prisiljeni na neka odricanja i restrikcije i od svih se očekuje neko politički korektno mišljenje i stav, pa se opravdano može govoriti o tiraniji ukrajinske krize, kazala je predavačica. Ta tiranska kriza ponajviše igra na kartu tiranije; ona se tiranski nameće svijetu prozivanjem tirana i govorom o tiraniji. Iza takve tiranije ne stoji jedan tiranin, nego mašinerija tirana, koji oružjem, ideologijom i propagandom konsolidiraju tiransku krizu. Tiranija ukrajinske krize osobito je usmjerena na teologe, čiji se glas više sluša u kriznim vremenima. Teologe se nastoji pretvoriti u agente tiranije suptilnim tiranskim metodama; jedne se uvjerava tradicionalnim teološkim argumentima, druge povijesnim lekcijama sličnih sukoba i kriza, treće se mobilizira prizivom na njihov moralni osjećaj i odgovornost, a one koji se svemu tome odupiru diskreditira se kao neprijateljske agente ili jednostavno kao loše vjernike i teologe. Tako se teolozi, htijući ili ne htijući, prije ili poslije nađu u kotlu tiranije. U kotlu tiranske krize traži se adekvatni teološki odgovor, a njega pružaju poruke biblijskih proroka u sličnim kriznim vremenima, naglasila je dr. Grgić.
Izlaganje je fokusirala na dvije krize koje su zahvatile drevno judejsko kraljevstvo u vrijeme proroka Izaije i Jeremije: sukob Judeje i Asirije od 705. do 701. pr. Kr. i sukob Judeje i Babilona od 597. do 586. pr. Kr. Ti drevni sukobi u mnogočemu podsjećaju na aktualni sukob Ukrajine i Rusije i njegovu globalnu pozadinu. Umjesto današnjih Rusije i SAD-a koji se bore za prevlast u Europi i Ukrajini, na drevnoj globalnoj sceni nalazimo Egipat i carstva Mezopotamije, Asiriju i Babilon, koji se bore za prevlast u Kanaanu i Judeji. U prvom i drugom dijelu izlaganja proučavala je spomenute sukobe, a u trećem dijelu integrira Izaijin i Jeremijin proročki odgovor na tiransku krizu i ocrtava proročke modele za teologiju u kriznim vremenima. U objema krizama ustaju proročki disidenti, Izaija i Jeremija, koji ne podržavaju službenu teologiju vlastitog entiteta i ne govore o legitimnim judejskim težnjama, stranoj tiraniji i pravednom i opravdanom ratu. Umjesto toga, oni prokazuju domaću tiraniju koja iracionalno i neopravdano nameće sukob te se zalažu za elementarnu dobrobit vlastitoga naroda i božanske planove koji idu za općim dobrom svih naroda. Poruka obaju proroka u dvjema krizama odbačena je kao neprijateljska propaganda, a oni su diskreditirani kao proročki agenti tiranske velesile, naglasila je predavačica te nastavila, Izaija i Jeremija započeli su i završili svoju misiju u kotlu tiranije oružja, gluposti i većine. Njihov proročki otpor domaćoj tiraniji nije polučio uspjeh; proročke argumente utišali su argumenti oružja, gluposti i većine, te je judejska zemlja u dva navrata razorena, a njezino stanovništvo pobijeno i raseljeno. Dva ista proročka otpora i dvije iste povijesne lekcije, koje bilježi Pismo „poradi našega spasenja” (Dei Verbum 11), proročka su pouka za adekvatno teološko shvaćanje aktualne ukrajinske krize i proročki su model za teologiju u vremenima kompleksne tiranije.
O temi „Od jedinstva do podjele. Sinjska bitka 1715. i njezino obilježavanje 1965. godine“ izlagali su izv. prof. dr. sc. Josip Dukić s KBF-a u Splitu i izv. prof. dr. sc. Davorka Topić Stipić s Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru. U bitci za Sinj 15. kolovoza 1715. Mletačka Republika je uz pomoć domaćeg, kršćanskog ratno sposobnog stanovništva porazila osmansku vojsku. Ta pobjeda otvorila je za Cetinsku krajinu nove perspektive te je utjecala na održavanje viteške Sinjske alke i štovanje Gospe Ramske/Sinjske. Svoj obol obrani Sinja dale su i pojedine crkvene osobe, među kojima se ističu don Ivan Filipović Grčić, fra Pavao Vučković i splitski nadbiskup Stjepan Cupilli, koji je u rujnu 1716. zlatnom krunom ovjenčao Gospin lik, „u znak zahvalnosti za njezinu čudotvornu pomoć i zaštitu”. Povezanost civilne i crkvene vlasti u čuvanju sjećanja na sinjsku bitku kroz organiziranje Sinjske alke i proslavu Gospe Sinjske trajala je sve do dolaska komunista na vlast 1944. godine, koji su odmah po preuzimanju vlasti na zastavu Društva umjesto lika Gospe Sinjske unijeli komunističke simbole te natpis „Smrt fašizmu – sloboda narodu“ i nadnevak 14. kolovoza 1941., dan koji su oni odredili kao početak partizanskog ustanka u Dalmaciji. Na grb Društva su uz godinu 1715. dodali i godinu 1941. sa zvijezdom petokrakom, istaknuto je u izlaganju. Podjele koje su izazvali komunisti u Cetinskoj krajini pokazale su svu svoju apsurdnost 1965. kada je na Sinjsku alku prvi i jedini put stigao Josip Broz Tito, a na proslavu Velike Gospe kardinal Franjo Šeper. Na Sinjskoj alki komunisti su prema podacima državnih vlasti okupili oko 10.000 posjetitelja, dok se na crkvenoj svečanosti koju su organizirali splitski biskup Frane Franić i Franjevački samostan Gospe Sinjske, također prema podacima državnih vlasti, okupilo 60.000 vjernika. Bila je to najveća vjerska proslava održana poslije Drugoga svjetskog rata na prostoru tadašnje Jugoslavije, što je „narodnoj” vlasti bio dovoljan razlog za brigu i poduzimanje operativnih mjera.
Zadnje predavanje održala je Ivana Grabić, lic. theol., doktorandica na KBF-u u Splitu o temi „Ivan Meštrović utamničenik Ante Pavelića i antikomunist“. Predavačica istražuje okolnosti koje su dovele do uhićenja Ivana Meštrovića (1883. - 1962.) od ustaške vlasti 8. studenog 1941., zatim njegov traumatičan boravak u zatvoru i oslobođenje na intervenciju zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca. Uhićenje Meštrovića uvelike je utjecalo na njegov život i stvaralaštvo. U drugom dijelu izlaganja govori o Meštrovićevom odlasku u inozemstvo i njegovom vrlo kritičnom stavu prema jugoslavenskoj komunističkoj vlasti. Glavni izvor za te teme su osobna promišljanja umjetnika iznesena u autobiografskim bilješkama, ali i njegovo dopisivanje s brojnim poznatim osobama.
Moderatori ovoga dijela programa, koji je uključivao i rasprave, bili su: doc. dr. sc. Mihael Prović i doc. dr. sc. Domagoj Runje. U završnu se raspravu aktivno uključio i prof. dr. Marko Trogrlić, opunomoćeni ovlaštenik Velikog kancelara KBF-a u Splitu mons. dr. Dražena Kutleše za Fakultet. Završnu riječ na kraju simpozija uputio je prof. dr. Šimun Bilokapić, v. d. dekana KBF-a u Splitu. Izrazio je radost što je simpozij kvalitetno obradio temu i iznjedrio važne misle koje će biti ukoričene. Zahvalio je svima koji su u njemu sudjelovali, kao i svima koji su sudjelovali u organizaciji, osobito Povjerenstvu za simpozij, tehničkoj službi, te Splitsko-makarskoj nadbiskupiji, franjevačkoj provinciji Presvetog Otkupitelja i Sveučilištu u Splitu, bez kojih ovaj simpozij ne bi bio moguć. Simpozij se prenosio uživo, preko YouTube kanala Fakulteta. Dvodnevni skup na kojemu je sudjelovalo 10 predavača iz inozemstva i iz Hrvatske proglasio je završenim.
Silvana Burilović Crnov
FOTOGALERIJA
