Ambicija bez umjerenosti često završava tragedijom; barem je tako zaključila Mary Shelley stavivši posljednju točku na Frankensteina. Roman za koji nije ni slutila da će odjeknuti toliko daleko i da će dvjesto ljeta kasnije nekolicina teologa i zaljubljenika u knjige raspravljati o temama kojima je gotovo proročki oslikala svijet u kojem živimo.
To je čar pera – ono uvijek ostavlja neizbrisiv trag ako iz njega poteče barem mrvica slutnje koja se utka u srce čitatelja.
Ali mi smo ovoga puta odlučili iskoristiti pero da vam približimo susret našega prvog knjiškog sastanka; možda vas to isto zrnce slutnje dovede k nama da zajedno rastemo u Riječi.
Negdje u popodnevnom terminu sunčanoga konca travnja, i u čežnji za hladom kojim nas je kostela nekoć darivala, povukli smo se u prostorije Teofila. Nakon ugodnog druženja i korisne rasprave zaključili smo da je Frankenstein gotovo obavezno štivo svih teologa jer maestralno očituje želju Victora Frankensteina da rekreira Božje djelo.
Međutim, zanimljivije od samoga poriva za stvaranjem čudovišta jest ono što dolazi netom nakon. Victor uspijeva dati život, ali ga odbacuje, jer stvaranje nikada nije samo čin moći, nego odnos. Vidimo kako ne želi svoje stvorenje, ne prihvaća ga, ne ostaje uz njega i stoga Čudovište postaje zlo tek nakon iskustva odbacivanja. Shvaćajući da nikada neće biti voljeno, počinje izazivati strah i teror. Ova se priča može čitati i kroz optiku prokreacije, koja je milost sama po sebi, ali da bi bila potpuna, mora uključivati dimenziju odnosa, odgovornosti i ljubavi.
Čar gotičke književnosti leži upravo u tome što nas kroz mračnu kulisu suočava s pitanjima koja snažno odjekuju i u vremenu u kojem živimo, a odgovor tinja u opskurnom narativu, ostajući na tragu Istine.
Vjerujemo kako će naš klub, koji sada broji 20 članova, još više rasti, kako po broju pridruženih članova, tako i po upoznavanju književnih naslova koji su poput svjetionika u moru vremena.
Ovom prilikom zahvaljujem svima koji su sudjelovali i koji s udrugom Teofil nastavljaju tkanje riječi, kao i dekanu, don Ivanu Bodrožiću, što nas je došao pozdraviti i izrazio želju da nas podrži donacijama kako bi se naši susreti mogli održavati i dalje, u ugodnim okolnostima.
Piše: voditeljica kluba, Ana Maria Žura